Obična jela je visoko, vitko stablo koje naraste 40 do 60 metara u visinu. Svojim pravilnim rastom debla i vazdazelenom krošnjom pridonosi raznolikosti i estetskoj privlačnosti krajobraza. U Primorsko-goranskoj županiji nastanjuje gorske krajeve i prirodno je raširena na padinama brdskih i planinskih uzvisina u Gorskom kotaru. Uobičajeno je u šumskim zajednicama pomiješana s još nekim vrstama drveća unutar areala (prirodnog područja rasprostranjenja) bukve, ali ponegdje tvori i čiste sastojine.
U našim krajevima najčešće raste u visinskom rasponu od oko 600 do 1200 metara nadmorske visine, što, međutim, nije uvijek pravilo. Mjestimice je možemo naći i na pojedinim rubnim dijelovima planinskog okvira prema Primorju, gdje se njezin prirodni areal približava morskoj obali i spušta na neuobičajeno male nadmorske visine.
Tako se, primjerice, na zasjenjenim padinama Primorskog bila u Vinodolu, nedaleko Tribaljskog jezera, na oko 150 metara nadmorske visine, sastojina mladih jela nalazi svega kilometar i pol udaljena od mora. Ondje zasad (dok se stabla još nisu razrasla u visinu) tvori podsloj u submediteranskoj listopadnoj šumi. Ovo neobično nalazište jele možda nam može ukazati da bi se u uvjetima smanjenih (ili čak bez) antropogenih pritisaka na primorske submediteranske šume jela mogla pronaći na mnogim mjestima u submediteranu gdje je možda i ne bi očekivali. To potvrđuju mladice jele izrasle na brdu Solin na Kostrenskom poluotoku te u ponikvama Bljaž u zaleđu Krasice, u Guljanovom dolcu iznad Crikvenice (Guljanov dolac je i stanište dva zaštićena višestoljetna hrasta medunca!) i drugdje u submediteranu Primorsko-goranske županije.
Sl. 1. Mladica jele (foto: M. Randić)
Manje je poznato da jela može (prirodno?) izrasti i na nekim kvarnerskim otocima. O zanimljivom primjeru (samoniklog?) stabla jele na otoku Krku već smo ranije izvijestili ( http://ju-priroda.hr/2016/01/u-potragu-za-golosjemenjacama-vi-dio/ ). Botaničar Ivo Trinajstić (1963) piše o „jednom odraslom stablu jele na rubu šumske sastojine u srednjem dijelu potoka Vretenica“ na otoku Krku za koje smatra da je zasađeno, što, po njegovu mišljenju, objašnjava pojavu podmlatka jele na mnogim mjestima uz potok Vretenicu. Mi, međutim, smatramo da postoji velika vjerojatnost da su pojedina stabla jele na otoku Krku samonikla. Sjemenke je, vrlo vjerojatno, s planina u zaleđu, dopuhala bura, kao što bura redovito zimi dopuše lišće bukve s kopnenog zaleđa do otoka Krka.
Botanička baza podataka Hrvatske (FCD – Flora Croatica Database) ima ucrtano nalazište obične jele, osim na otoku Krku, također i na otoku Cresu. Bilo bi zanimljivo istražiti je li jela na otoku Cresu sađena ili samonikla. Cres ima mnoga potencijalno povoljna staništa za jelu osobito u ponikvama i zasjenjenim udolinama Tramuntane.
M. R.
Litaratura:
Trinajstić, I. (1963): Drugi prilog flori otoka Krka. Acta botanica Croatica XXII: 219-226.
https://hirc.botanic.hr/fcd/beta/map/search/149?criteria=Latinsko%20ime%20vrste:Abies%20alba%20Mill.