Centar za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove smješteni su u pitoresknom mjestašcu Beli na području Tramuntane, kako se naziva sjeverni dio Cresa prekriven istoimenom šumom.

Beli

Prapovijest i antika

Beli je jedno od najstarijih naselja otoka Cresa. Iako početke obitavanja na prostoru Tramuntane pronalazimo još u paleolitiku, prva naselja (gradine) na uzvišenjima grade Liburni tijekom 2. i 1 tisućljeća pr. Kr. Na temeljima prapovijesne gradine, Rimljani su u 1. stoljeću pr. Kr. osnovali naselje Caput Insulae (latinski „Glava otoka“) koje im je, zbog mogućnosti nadgledanja plovnih puteva, bilo od izuzetne strateške važnosti. Caput Insulae imao je status „res publica“, što znači da su njegovi građani bili izjednačeni po pravima s građanima Rima. Rimljani su naselje cestom povezali sa svojim ostalim naseljima na otoku – Cresom, Osorom i Lubenicama. Ujedno su izgradili i most preko kanjona Potoka koji danas predstavlja jedini očuvani rimski most s istočne strane Jadrana.

Srednji i novi vijek

Od 9. stoljeća na Cresu obitavaju Hrvati koji preuzimaju kršćanstvo. Vjeru prakticiraju na staroslavenskom jeziku i glagoljaškom pismu, što se zadržalo sve do kraja 19. stoljeća. Jedna od zanimljivosti Tramuntane velik je broj crkvica, njih čak četrdesetak! Tijekom srednjeg vijeka, uz otočna naselja razvijaju se i pastirski stanovi kao rezultat specifične otočne mikroekonomije u kojoj se ovčarstvo kombiniralo s iskorištavanjem šuma i zemljoradnjom i koja će, u gotovo nepromijenjenom tradicijskom obliku, potrajati sve do 20. stoljeća. Od 1409. godine Cresom upravljaju Mlečani i to u kontinuitetu od više od 300 godina, sve do propasti Mletačke republike 1797. godine. Mlečani su zarana prepoznali gospodarski i trgovački potencijal u prirodnim resursima Belog i okolice, poglavito u kvalitetnom drvu Tramuntane te vinovoj lozi i maslinama, pa su creska vina i maslinovo ulje smatrani jednima od kvalitetnijih u Republici.

Prema suvremenosti

Godine 1814. uspostavljena je austrijska vlast na Cresu koja donosi velik broj novina. Uvodi se katastar, otvaraju se škole, provode se redoviti popisi stanovništva te se općenito poboljšavaju uvjeti života, a u Belome se 1861. godine otvara škola u koju se moglo upisati po želji svako za školu doraslo dijete. Godine 1929., za vrijeme fašističke okupacije, izgrađena je zgrada škole u kojoj se danas nalazi Centar za posjetitelje Beli. Nakon II. svjetskog rata, broj učenika sve se više smanjuje pa 1980. godine škola posve prestaje s radom, a uslijed ekonomskih i političkih razloga, dolazi do velikog iseljavanja te drastičnog pada broja stanovnika na Tramuntani. Stanovnici Belog sele se u Rijeku, Italiju (optanti), Ameriku (uglavnom u Chicago) ili Australiju. U samo osam godina (1945.-1953.), broj stanovnika smanjio se za više od 70%.

Danas Beli broji svega četrdesetak stalnih stanovnika, no usprkos tome ima sva obilježja pravog grada. Malena zajednica živi tradicionalnim načinom života, poštujući običaje i prenoseći ih na mlade naraštaje. Beli danas ima i velik turistički značaj i jedno je od očuvanih pitoresknih mjestašca koja su nezaobilazno mjesto za posjetitelje otoka Cresa. Ovamo dolaze ljubitelji netaknute prirode i bogate kulturne baštine, ljudi koji traže jedinstven doživljaj otoka te posjetitelji koji s oduševljenjem promatraju nebo i let bjeloglavih supova te brojnih drugih vrsta ptica koje krase nebo sjevernog dijela otoka. Tradicionalno bavljenje ovčarstvom i poljoprivredom te velika biološka raznolikost Tramuntane čine ovo područje pravom oazom za odmor, ali i miran i lijep život. Tisućljetni suživot ljudi i supova ponos je lokalnog stanovništva, a uvelike doprinosi očuvanju ove ugrožene vrste.

Galerija