Naišli smo na zanimljivu crticu vezanu uz bjeloglave supove, originalno objavljenu prije 82. godine. Radi se o reportaži naslova “Svjetioničar s otoka lešinara”, iz časopisa Novosti od 8. rujna 1940. godine, autora Franje M. Fuisa, a široj javnosti učinio ju je ponovno dostupnom autor Alan Žic-Teklin u svojoj knjizi iz 2020. godine, naziva Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka. Razgovor je to s Jurom Čubranićem, koji je kao svjetioničar službovao na najvećem nenaseljenom otoku Jadrana, Prviću, na lanterni Stražica. U nastavku citiramo samo jedan dio koji se tiče ovaca i supova, odnosno orlova kako ih se naziva u reportaži.

„- A kako je zimi?

– Zimi? Vrag je tu po zimi! Ovce se sakriju po spiljama i rupama. Čekaju proljeće. Mnoge uništi bura, a i orlovi ih napadaju.

-Orlovi? Ima li ih mnogo na otoku?

-Mnogo! Sva ih je sila. A čiji su ovo otoci, nego njihovi. Sve one strme stijene, što gledaju prema Senju i sjeveru, pune su njihovih gnijezda. Ima ih i na Golom i na Sv. Grguru. To su, velim, njihovi otoci.

-Ljude ne napadaju?

– Čovjeka baš neće, ali nije im vjerovati. Gadovi su to. Najradije na ovce. No njima je najmilija crkotina. Samo to čekaju. A kad naiđu na crkotinu, ne mogu ništa početi.

-Kako to?

-A, lijepo. Ova beštija nije naučila parati. Uvijek onda počeka, da dođe vrana i iskljuje ranu i rupu, kroz koju će onda izvući crijeva. Zbog toga živi s vranom u velikom prijateljstvu.“

Tijekom prošlosti supovi su često nazivani pogrdim imenima, obzirom na njihovu veličinu i izgled te naviku hranjenja strvinama, no unatoč nelijepim imenima, supovi su ipak bezazlene ptice za ljude, ne napadaju živi plijen i čovjeku donose samo korist, održavajući pašnjake čistim od strvina. (M.M.)

Pogled na Prvić i svjetionik na rtu Stražica, izgrađen 1875. godine. Svjetionik više nema posade otkako je automatiziran.

Surove i strme litice na sjeveroistočnoj strani otoka drevna su gnijezdilišta supova.