U prirodi, ponekad na otoku Cresu, naiđemo na supovo pero. Zapleteno u vlatima trave supovo pero često svjedoči mjestu gdje su se bjeloglavi supovi hranili na nekoj strvini. U jeku hranjenja, kako bi se domogli strvine, supovi se međusobno žustro bore, guraju, i kljucaju snažnim kljunom. U cijelom tom metežu hranjenja, neki od njih izgube i pokoje pero.

O zanimljivostima vezanim uz stoljetnu povezanost bjeloglavih supova s lokalnim stanovništvom otoka Cresa donosi nam gđa. Marina Jurkota Rebrović u svom radu „Orli i Crešani“ (Suživot čovjeka, ovce i bjeloglavog supa):

„Kad su prilikom obilaska ovaca ili hodajući drugim poslom u prirodi slučajno pronašli pero bjeloglavoga supa, često bi ga uzeli sa sobom. Katkad bi ga donijeli doma i poklonili djeci koja bi ga upotrijebila u igri ili bi poklonili pero, ako bi koga sreli po putu ili bi ga ostavili negdje u suhozidu. Čvrst i gladak stručak pera koristili su pčelari da prilikom vrcanja s okvirića lakše maknu pčelice i ne oštete njihova nježna krilca. Neki pčelari još uvijek radije koriste supovo pero nego sad češće metlice. Pero su koristili i prilikom prešanja maslina u kamenim toševima, kad bi njime pokupili ostatke ulja u bačvu (Sušić 2006).“ – iz rada „Orli i Crešani“  – Suživot čovjeka, ovce i bjeloglavog supa, 2017., autorice Marine Jurkota Rebrović.

Osim što supovi oduvijek čiste otočne pašnjake od strvina i time obavljaju neizmjerno važnu ulogu u ekosustavu, njihova pera također su imala određenu uporabnu vrijednost za lokalno stanovništvo. (M.M.)